pokušavam naći riječi kojima bih opisala način na koji me gleda, način na koji mi govori.. pokušavam pronaći riječi za osjećaj koji prostruji kroz mene kad jednostavno šuti..  osjećati se toliko jednostavno i predano prema nekome koga uistinu ne poznam dovoljno.. i bez opiranja prihvaćati taj način na koji se osjećam bez imalo brige da ću biti povrijeđena..  pitam se postoji li "rok" u kojem ne smijem nekome dopustiti da me osvoji..  ili je to pak samo ona takozvana sudbina.. postoji li ona uopće?  ili se to jednostavno zove slušanje srca?? ima li tu igdje razuma? jer ja ga kaj njega gubim..  ljubav je nešto što se događa s vremenom i daleko je od zaljubljenosti.. to sam davno usvojila.. ali gdje sam sad u toj priči? Previše toga sam u životu napravila po svome.. ovo je prvi put da ne želim da bude po mome.. želim da ide nekom svojom putanjom bez nekog mog posebnog utjecaja.. jednostavno želim biti njegova.. jer je njegov zagrljaj trenutno jedino mjesto gdje se osjećam zaštićeno, a  poljupci nešto što želim da traje..